Mit je da se kućna biblioteka organizira jednom i zauvijek. Činjenica je da se navike čitanja, format knjiga i raspoloživi prostor stalno mijenjaju. Kad se sustav planira kao „živi”, manje je frustracije i više vremena ostaje za čitanje.
Mit kaže da je abecedni raspored uvijek najbolji. U praksi je činjenica da abeceda pomaže samo ako se naslova i autora sjećate točno, što nije uvijek slučaj. Korisniku često bolje radi raspored po žanru ili po „namjeni” (učenje jezika, posao, opuštanje), uz jednostavnu oznaku na polici.
Korist organizacije po žanrovima je brže biranje sljedeće knjige i lakše održavanje reda. Rizik je da se knjige koje prelaze žanrove stalno sele i gube „dom”. Rješenje iz perspektive čitatelja je imati jednu „hibridnu” policu za granične naslove i serijale koji miješaju teme.
Mit je da su citati i teme samo za studente ili akademski rad. Činjenica je da kratke bilješke o citatima pomažu prisjetiti se zašto je knjiga ostavila dojam, pa je i lakše preporučiti je drugima. Korist je i što takve bilješke mogu voditi izbor kod kupnje poklona, bez pretraživanja po sjećanju.
Mit tvrdi da čitateljski dnevnik usporava čitanje i „kvari doživljaj”. Činjenica je da dnevnik može biti vrlo lagan: dvije rečenice o dojmu i jedna o temi dovoljni su za većinu ljudi. Rizik je pretjerivanje u detaljima, pa je praktično postaviti granicu vremena, primjerice tri minute nakon čitanja.
Kad se planira prostor, mit je da su sve knjige jednako „aktivne”. Činjenica je da dio zbirke stalno kruži (trenutno čitanje, preporuke, posudbe), a dio miruje (referentne knjige, omiljeni klasici). Korist zoniranja je manje premještanja, a rizik je da „mirna” zona postane zaboravljena, pa pomaže povremena rotacija.
Mit je da e-knjige i audioknjige ne spadaju u kućnu biblioteku. Činjenica je da one traže vlastitu organizaciju: mape, oznake, liste za slušanje i bilješke o napretku. Korist je brza dostupnost, a rizik je raspršenost po aplikacijama, pa se isplati voditi jednu centralnu listu naslova.
Kod dječjih naslova često se vjeruje da je dovoljno sve staviti na jednu policu. Činjenica je da djeca lakše biraju kad su knjige okrenute koricama ili složene po temama i razini čitanja. Korist je veća samostalnost, a rizik je nered, pa pomaže mala „košara za povrat” u koju se knjige odlažu nakon čitanja.
Mit je da su knjige za učenje jezika najbolje kad su razbacane po stanu gdje se najčešće uči. Činjenica je da učenje napreduje kad su materijali kompletni: udžbenik, bilježnica i rječnik na jednom mjestu. Korist je kontinuitet, a rizik je gomilanje zastarjelih priručnika, pa je dobro označiti razinu i datum zadnjeg korištenja.
Za suvremene hrvatske romane mit je da ih treba držati zajedno samo zbog nacionalne kategorije. Činjenica je da čitatelju često više znači grupiranje po temama (obitelj, povijest, grad, humor) ili po autorima koje prati. Korist je lakše otkrivanje sličnih naslova, a rizik je da se knjige teže posuđuju ako nitko ne zna gdje su, pa se isplati jednostavan popis na papiru ili u aplikaciji.
Mit je da preporuke za čitanje nastaju tek nakon što se sve posloži. Činjenica je da organizacija i preporuke mogu ići zajedno: jedna polica ili hrpa „sljedeće” čini izbor jednostavnijim. Korist je što se smanjuje odgađanje, a rizik je da se lista prebrzo napuni, pa pomaže ograničenje na, primjerice, deset naslova u čekanju.